Zvjezdarnica Zagreb logo

Prvih 100 godina

Zvjezdarnica na Popovu tornju – stoljeće u službi astronomije

Tatjana Kren, prof

Na prijelazu 19. i 20. stoljeća, kada je osnovana Zvjezdarnica Hrvatskoga prirodoslovnoga društva na Popovu tornju, Zagreb je postao moderno političko, kulturno i gospodarsko središte Hrvatske, osobito njezinih sjeverozapadnih dijelova, koji se sve više povezuje s europskim tijekovima. Zajedno s razvojem industrijalizacije, Zagreb postiže značajan uspon u procesu stvaranja modernoga građanskog društva. U njemu su bila sjedišta vodećih političkih stranaka, u njemu su živjele najpoznatije političke osobe, književnici, umjetnici, znanstvenici, novinari. Novine i druga javna glasila te stručna i znanstvena literatura, utjecale su na stvaranje javnoga mišljenja. Svaki sedmi stanovnik Zagreba bio je polaznik osnovnih ili srednjih škola, ili pak student na Sveučilištu.

Osnivanje Zvjezdarnice i prvo desetljeće djelovanja

Do 19. stoljeća i razvoja moderne astronomije, Hrvati su u svojoj povijesti imali velik broj poznatih znanstvenika i filozofa koji su se bavili astronomijom i u njoj postigli vrijedne rezultate, od Hermana Dalmatina iz 12. stoljeća preko Ivana Viteza od Sredne (15. st.), Franje Petriša (16. st.) i Ruđera Boškovića (18. st.).
Godine 1885. sveučilišni profesor Spiridion Brusina, zajedno s kolegom i prijateljem Đurom Pilarom i još nekolicinom kolega, osnovao je u Zagrebu Hrvatsko naravoslovno društvo, prvo društvo prirodoslovaca u Hrvatskoj i općenito na slavenskom jugu. Osnovano je na skupštini koja je održana 27. prosinca 1885. godine u Narodnom muzeju u Demetrovoj ulici broj 1 na zagrebačkom Gornjem gradu, a Brusina je izabran za prvoga predsjednika. Društvo je okupljalo znanstvenike, ali i laike različitih zanimanja, ljubitelje prirodoslovlja. Redoviti članovi bili su iz raznih hrvatskih gradova, ali među njima su i članovi izvan Hrvatske: iz Beča, Arada, Budimpešte, Sarajeva, Praga, Milanovca i Beograda.
Prvih godina djelovanja Hrvatsko naravoslovno društvo je imalo dvije sekcije: geografsku i ornitološku, a astronomija je bila prisutna u djelovanjima pojedinih članova društva. Član društva dr. Oton Kučera, pisac je veoma popularne astronomske knjige Naše nebo. Oton Kučera je bio inicijator osnivanja Zvjezdarnice i njen prvi upravitelj do 1913. godine.
Godine 1902. osnovana je zasebna astronomska sekcija, sa ciljem utemeljenja društvenoga astronomskog opservatorija za znanstveni i stručni rad te popularizaciju astronomije. Društvo je osnovalo Odbor Hrvatskoga naravoslovnog društva za uređenje astronomičkog opservatorija u Zagrebu te se obratilo za pomoć narodu, gradu i vladi, tražeći novčanu potporu za kupnju glavnoga teleskopa i uređenje zvjezdarnice. Predsjednik Odbora bio je predsjednik Društva, dr. Dragutin Gorjanović, a članstvo: dr. Oton Kučera, dr. Franjo Spevec, poznati hrvatski pisac Ljubo Babić – Ksaver Šandor Gjalski, dr. Antun Heinz i Franjo Šandor. Odbor je prilično brzo uspio u potpunosti ostvariti gotovo sve postavljene zadatke: naći sredstva za prvu investiciju donacijom gradskoga zastupstva i doprinosima građana, nabaviti što bolji glavni dalekozor (tvrtka Reinfeld i Hertel iz Münchena, izrađen 1901. godine, s otvorom objektiva od 6,4 inča ili 162,6  mm), naći prikladno mjesto za smještaj Zvjezdarnice (stara gradska obrambena kula iz 13. st. Popov toranj) i od glavnoga grada ishoditi to mjesto (dana 2. veljače 1903. godine gradsko zastupstvo donijelo je odluku da se Popov toranj ustupi Društvu, za potrebe Zvjezdarnice), izraditi pokretnu kupolu za dalekozor i voditi računa da se gradnja zvjezdarnice izvede prema strogo znanstvenim zahtjevima.
Početkom 1905. godine Zvjezdarnica je dobila fotografsku kameru, astronomsku uru i mikrometar, a surađivala je s više europskih zvjezdarnica. Dvije zvjezdarnice u Njemačkoj nudile su znanstvenu suradnju. Te su godine istraživane Sunčeve pjege i promatrana je pomrčina Sunca, ali su znanstveni rezultati bili vrlo ograničeni, kao i sljedećih godina, premda se instrumentarij Zvjezdarnice nešto povećao. Negativno je djelovao i neuspjeli pokušaj osnivanja katedre za astronomiju na zagrebačkom sveučilištu iz 1906. godine. Godine 1909. slijedio je pokušaj izgradnje novoga opservatorija, isključivo za znanstveni rad, u Prozorju kod Dugog Sela, što nije uspjelo. Nasuprot nedostatnom znanstvenom radu, djelovanje na promicanju astronomije bilo je veoma uspješno. Zvjezdarnicu su posjećivali brojni građani i školske grupe iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske.
Max Wolf, ravnatelj heidelberškog opservatorija, u dogovoru s otkrivačem Augustom Kopfom, dao je planeteoidu 589, otkrivenom 1906. godine, ime Croatia, u počast otvaranja hrvatske Zvjezdarnice.

kucera.jpg

Portret Otona Kučere izrađen u spomen njegove 50-godišnjice javnog i prosvjetnog rada i 70-godišnjice života (Lucije Kučera-Buhmeister, ulje na platnu)

Prvi svjetski rat i poratne godine

Po Kučerinu odlasku s mjesta upravitelja 1913. g., Društvo je odlučilo Zvjezdarnicu urediti poglavito za popularizaciju astronomije i obustavilo je sve izdatke za proširenje Zvjezdarnice. Uz upravitelja, dr. Vladoja Drapczynskog, na Zvjezdarnici je radio samo Miro Mance. Nastavljena su opažanja planeta i određivanje vremena te primanja posjetilaca.
Početkom prvoga svjetskog rata, 1914. godine, obustavljen je rad svih društava pa je  zatvorena i Zvjezdarnica. Društvo je prof. Adamu pl. Kugleru povjerilo vođenje brige oko inventara Zvjezdarnice, a od 1915. godine bio je i pročelnikom Astronomijske sekcije. Uredio je meridijanski krug i redovito određivao točno vrijeme, a usprkos ratnom vremenu, tiskao je 1918. godine pomičnu kartu zvjezdanoga neba u izdanju Zvjezdarnice, prvu takve vrste u Hrvatskoj i na slavenskom jugu.
U proljeće 1917. godine Zvjezdarnica je otvorena kroz nekoliko mjeseci, a Kugler je uspio tiskati astronomski kalendar Bošković za 1918. godinu, prvi takve vrste na slavenskom jugu.
Nakon smrti profesora Kuglera, 1918. godine, upravu Zvjezdarnice preuzeo je prof. M. Hubej, ali je i on ubrzo umro te je 1920. godine Društvo ponovo pozvalo dr. Kučeru da prihvati upravu Zvjezdarnice. Kučeri su u početku pomagali studenti tehnike Franjo Bošnjaković i sin, Vlaho Kučera, a kasnije se vratio i dr. Vladoje Drapczynski. Potporom vlade i dobrovoljnim prinosima izvršeni su popravci instrumenata. I dalje je najveći uspjeh zabilježen u promicanju astronomije među hrvatskim pučanstvom.
Kalendar Bošković izlazio je redovito do 1926. godine, kada je prestao izlaziti zbog financijskih teškoća. Nakon A. Kuglera uređivao ga je Željko Marković, te Kučera za 1924., 1925. i 1926. godinu.
Rad na Zvjezdarnici odvijao se gotovo isključivo u primanju posjetilaca, držanju predavanja i pokazivanju nebeskih objekata. Godine 1923., u dvadesetoj godini života Zvjezdarnice i drugom Kučerinom upravljanju, zabilježeno je da je Zvjezdarnicu posjetilo 2100 osoba, a učenici su primani u grupama. Bila je otvorena tri puta tjedno, a nedjeljom su održavana redovita promatranja Sunca, što svjedoči o velikoj aktivnosti na Zvjezdarnici, no takva je aktivnost trajala samo dok je Zvjezdarnicom upravljao Kučera.

Od Kučere do završetka drugoga svjetskog rata

Pod upravom Geofizičkog zavoda

Godine 1926. Kučera je definitivno napustio svaki javni rad, a umro je pet godina kasnije, 1931. godine u Zagrebu. Zvjezdarnica je došla pod upravu Geofizičkog zavoda te je zbog niza razloga bila pretežito zatvorena za građanstvo. Upravitelj Zvjezdarnice bio je direktor Geofizičkoga zavoda, Stjepan Škreb, koji je bio među onima koji su smatrali da Zvjezdarnica nije pogodna za znanstveni rad te da treba poslužiti u nastavne svrhe Sveučilišta. Kratko nakon toga je zaključeno da Zvjezdarnica nije pogodna niti za tu svrhu, pa su 1937. godine, u posebno osnovani institut u Maksimiru, kao posudba, sa Zvjezdarnice prenijeti meridijanski krug i ura njihalica.
Na Zvjezdarnici je bilo sjedište Hrvatskoga prirodoslovnog društva (HPD) i njegove Astronomske sekcije te su održavani sastanci Društva, no sama Zvjezdarnica bila je uglavnom zatvorena za posjetioce. Kako je smatrao dr. Slavko Rozgaj, razlog tomu trebalo je tražiti u neshvaćanju Zvjezdarnice kao kulturnoga faktora i to u onim redovim

Popov Toranj 1944

Snimak Zvjezdarnice iz 1944. godine

a koji su bili prvi pozvani da njezinu ulogu jačaju.
Stjepan Mohorovičić, danas u svijetu priznat kao “otac pozitronija”, sin Andrije Mohorovičića, održao je tijekom 1932. godine na Radio Zagrebu predavanja: O Mjesecu, te o njegovu postanku i građi, te Sunce i njegova priroda, što je jedan od pokazatelja prisutnosti astronomskih tema u hrvatskoj javnosti i zanimanja za astronomiju u četrdesetim godinama ovoga stoljeća. Od Stjepana Mohorovičića također saznajemo sljedeću zanimljivost iz kolovoza 1937. godine: “…mnoštvo svijeta, oboružano ‘svim mogućim’ optičkim pomagalima, posmatralo je narednih dana naveče u Zagrebu po okolnim brežuljcima zvijezdano nebo tražeći kometu, a dnevnici donašali su iza toga vijesti o njoj, kao i njezine fotografije, što je sve doprinjelo širenju interesa širih krugova za astronomske nauke”. Godine 1936. komet Peltier bio je u najvećem sjaju u doba uštapa te nije izazvao toliku pozornost, a komet Finsler, o kojem je S. Mohorovičić pisao,  bio je u najvećem sjaju za vrijeme Mjesečeve prve četvrti pa se mogao odlično promatrati. Stoga je njegova pojava privukla pozornost velikog broja zainteresiranih promatrača, pogotovo zato, kako piše Mohorovičić, što su posljednji deceniji bili vrlo oskudni takvim pojavama.

Zvjezdarnica u vrijeme drugoga svjetskog rata

U ratnim godinama, od 1941. do 1945. u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Zvjezdarnica je bila zatvorena, a jedan od prvih suradnika Zvjezdarnice, Miro Mance,  svrstao se uz one koji su smatrali da je vrijeme Zvjezdarnice na Popovom tornju isteklo. On je tih godina pisao: “Posebnički observatorij, bilo pojedinaca, bilo družtava, bit će uviek podvrgnuti raznim nepovoljnih utjecajima. To izkustvo utvrđeno je i u stranom svietu, pa cienim, da ih nije vriedno podupirati s obzirom na trajnost i trajnosti doličan razvoj.” Smatrao je da treba osnovati sveučilišnu zvjezdarnicu, a da bi se instrumentarij moglo uzeti iz Popova tornja, a glavni dio bi se trebao dobiti time da se podijeli instrumentarij dobiven od Njemačke na ime ratne odštete, što ga je Kraljevina Jugoslavija dala beogradskom sveučilištu, a koji je tada bio neupotrijebljen.  Međutim, zbog ratnih okolnosti ništa nije poduzeto.

Preporod u djelovanju Zvjezdarnice

Po završetku drugoga svjetskog rata i formiranju federativne Jugoslavije, ubrzo su ponovno počeli djelovati Hrvatsko prirodno društvo te Zvjezdarnica HPD-a. Već 28. lipnja 1945. obnovljena je Astronomska sekcija, koja je  9. srpnja 1945. s Marulićeva trga u Zagrebu organizirala javno promatranje pomrčine Sunca, u prisutnosti velikoga broja građana Zagreba, a dana 11. srpnja 1945. godine Astronomska sekcija je postala Astronomsko-geofizičkom sekcijom, sa zadatkom popularizacije ovih znanosti putem predavanja i promatranja neba. Za pročelnika je izabran dr. Leo Randić, a za tajnika Ivan Jurković. Član odbora sekcije bio je i dr. Gabrijel Divjanović, koji je s nekim članovima Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, kao mladi partizanski časnik, sudjelovao u svojevrsnoj popularizaciji astronomije među partizanima. Napisao je malu popularnu astronomsku knjižicu Zemlja i svemir. Knjižica je doživjela tri izdanja i golemu nakladu od sto tisuća primjeraka, što, bez obzira na okolnosti u kojima se nova komunistička vlast takvim načinom pokušavala dokazati kao narodna vlast, svakako svjedoči i o velikom zanimanju za astronomiju tih poratnih godina u hrvatskom narodu.
Zvjezdarnicu je već 13. kolovoza 1945. godine svečano otvorio tadašnji predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, dr. Fran Tućan, a pročelnik Astronomsko-geofizičke sekcije, dr. Leo Randić, prikazao je razvitak astronomskoga rada u Jugoslaviji. Dana 27. kolovoza započelo je i održavanje astronomskog tečaja te promatranja neba srijedom i subotom. Među polaznicima tečaja birani su  dobrovoljni suradnici, što je i danas uobičajeno, a njima je te godine održan i poseban tečaj praktične astronomije. Pod vodstvom direktora Geofizičkog zavoda, dr. Josipa Goldberga, održan je tečaj za nastavnike astronomije u srednjim školama, a 19. prosinca 1945. g. promatrana je pomrčina Mjeseca. Nabavljen je projekcijski aparat za potrebe predavanja, a predavanja za građanstvo počeli su održavati i mlađi suradnici, studenti i srednjoškolci.
Zvjezdarnicom je prvo vrijeme upravljao odbor Astronomsko-geofizičke sekcije, a godine 1947., kada je došlo do podjele sekcije na Astronomsku i Geofizičku, upravitelj Zvjezdarnice postao je prof. Juraj Golubić (1947.-1949.), koji je poduzeo inicijativu za popravak glavnoga dalekozora i kupole koja je prokišnjavala. Najveći problem predstavljao je pokvareni mehanizam za automatsko pokretanje dalekozora, koji se nije mogao osposobiti pa se moralo obavljati ručno praćenje objekata, što je otežavalo promatranja. Zanimanje za astronomiju bilo je veliko te je broj evidentiranih posjetilaca prelazio tri tisuće godišnje.

Ukinuće nastave astronomije u srednjim školama

Odlukom Ministarstva prosvjete, školske godine 1948/49., astronomija je (uz vjeronauk), ukinuta kao predmet u srednjim školama. To je dovelo astronomiju u Hrvatskoj u poziciju beznačajne i nepotrebne znanosti, a sve to, kako je zamijetio dr. Slavko Rozgaj, u godini kada su na Mount Palomaru (SAD) montirali najveći dalekozor na svijetu. Nepovoljan za Zvjezdarnicu bio je i premještaj profesora Golubića iz Zagreba jer je neko vrijeme ostala na brizi nekolicine mladih suradnika.

Djelovanje Zvjezdarnice u poratnim godinama

Nakon odlaska prof. Jurja Golubića s mjesta upravitelja Zvjezdarnice, Zvjezdarnicom je upravljao dr. Slavko Rozgaj (1949.-1953.), a njegov zamjenik bio je Zlatko Britvić, tada student Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Organizirali su aktiv suradnika Zvjezdarnice te se život na Zvjezdarnici ponovo počeo normalno odvijati. Svaki tjedan se na sastancima aktiva obrađivalo različita stručna pitanja u diskusijama i iznosilo referate, a održan je i poseban tečaj o metodi opažanja Sunčevih pjega. Zvjezdarnica je potom, s katedrom za dinamičku astronomiju i astrofiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, preuzela obvezu redovitog promatranja Sunca i dostave opažanja međunarodnoj ustanovi za fiziku Sunca u Zűrichu. Ta je opažanja vodio Zlatko Britvić.
Dana 2. travnja 1950. godine organizirano je vrlo dobro posjećeno (oko 4000 ljudi) promatranje potpune pomrčine Mjeseca s Vrazova šetališta, a te je godine Zvjezdarnicu posjetilo 11.000 ljudi. Zvjezdarnica je započela uspješno razdoblje popularizacije astronomije i pored nepovoljnih uvjeta i marginalizacije astronomije. Prihodi Zvjezdarnice ostvarivani su dotacijom Gradskoga narodnog odbora Zagreba (G.N.O. Zagreba) Hrvatskome prirodoslovnom društvu i dobrovoljnim prilozima posjetilaca jer nisu naplaćivane ulaznice.
U svibnju 1953. godine Milan Butorac priredio je na Zvjezdarnici izložbu,  kao uvod u proslavu pola stoljeća Zvjezdarnice, s temom razvitka astronomije, na kojoj je prikazana sva dostupna astronomska literatura na hrvatskom jeziku, kao i instrumentarij Zvjezdarnice. Uređena je tamna komora za izrađivanje fotografija, dobiven je nebeski globus, materijal za izradu dvaju dalekozora-reflektora, radio-aparat te veći broj knjiga i karata neba. G.N.O. Zagreba dodijelio je Zvjezdarnici, uz redovitu dotaciju, izvanrednu novčanu pomoć za uređenje prostorija i instrumentarija te pripremu astronomske izložbe pa je četiri mjeseca Zvjezdarnica bila zatvorena radi preuređivanja. Iste je godine Zvjezdarnica dobila sredstva i za nabavku Zeissovog dalekozora od 4 inča te je time solidno obilježeno pola stoljeća od njezina otvaranja, a dr. Slavko Rozgaj, zadovoljan postignutim, tada je zapisao:

 “Ukoliko će i dalje biti razumijevanja za idealne ciljeve njezinih suradnika ona će sve dalje i sve jače širiti svoj utjecaj, dok se i posljednji član našeg naroda ne osjeti potpuno i svjesno građaninom svemira.”

Godine 1953. Rozgaj je morao napustiti upravljanje Zvjezdarnicom,  koju  je privremeno preuzeo Zlatko Britvić, tada student, a zatim od 1954. godine dr. Gabrijel Divjanović. Dr. Slavko Rozgaj, zabilježen kao pisac veoma uspješnih astronomskih  knjiga ”Astrognozija”, ”Knjiga o zvijezdama” i drugih, je u daljnjem razdoblju, sve do umirovljenja, djelovao kao srednjoškolski profesor.

Zvjezdarnica u vrijeme Divjanovićeve uprave

Orijentacija na Flammariona i Kučeru

popov_1956.jpg

Snimak iz 1965. godine

Godine 1954. upravljanje Zvjezdarnicom povjereno je dr. Gabrijelu Divjanoviću koji je obilježio gotovo četvrt stoljeća njezina djelovanja (1954.-1978.). Zvjezdarnica se kao primarnom zadatku posvetila radu na popularizaciji astronomije u narodu i taj je zadatak uspješno obavljala, a uz popularizatorski, počeo se jače razvijati i stručni rad, tj. rad na promatranjima i mjerenjima, koja su obavljali mladi sudionici astronomskih tečajeva koji su bili održavani za učenike srednjih škola. Na Zvjezdarnici je djelovalo više specijaliziranih grupa, kao primjerice grupa za Sunce, za promjenljive zvijezde, za vidljivost, za astrofotografiju, za radioastronomiju, astronautička grupa i druge.

Pacifizam i esperanto

Grupa mladeži iz Divjanovićeva razdoblja zanosila se i pacifističkim idejama. Zajedno su napisali znanstveno-fantastično djelo, koje je inicirao G. Divjanović,  Drama u svemiru. Knjižica je tiskana 1960. godine (drugo izdanje 1966. godine, a treće u znanstveno-popularnom časopisu Hrvatskoga prirodoslovnog društva Priroda, 1995. godine). Tih se godina na Zvjezdarnici učio univerzalni svjetski jezik esperanto pa je i Drama u svemiru već 1961. godine tiskana u esperantskom prijevodu kao Tragedio en la Universo. Na Zvjezdarnici je tih godina djelovala i astronomsko-esperantska radio stanica – član Radio-kluba Zagreb, jedina takve vrste u svijetu.
Godine 1961. osnovan je međunarodni esperantsko-astronomski Kamp prijatelja mira u Primoštenu s Turističkom zvjezdarnicom, gdje su se susretali astronomi i esperantisti iz svih krajeva svijeta.
Ljetni astronomski kampovi nastavljeni su organiziranjem kampova, u zajednici s Pokretom ”Nauku mladima” i Astronomsko-astronautičkim društvom SR Hrvatske, na Cresu, Hvaru, Malom Lošinju, Fažani te potom do danas u Prvić Luci kod Šibenika, s izuzetkom ratnih godina 1992., 1993. i 1994., kada je kamp održan u Trakošćanu.

Zagrebački planetarij

Svi  tipovi  planetarija,  od  najjednostavnijih  pa  do  najmodernijih, vrlo su uspješna sredstva u popularizaciji astronomije,  kao  i  u  nastavi. Zagrebački  planetarij  smješten je na  prvom  katu  zgrade  Tehničkoga  muzeja  u  Zagrebu. Nabavilo  ga  je  HPD,  njegova  Astronomska  sekcija  i  Zvjezdarnica, 1965. godine, obilježavajući  time  80-tu  obljetnicu  Društva. No,  premda  mali,  ovaj  Zeissov  planetarij,  kakvih  velik  broj  još  uvijek  možemo  naći  u  Europi  i  svijetu,  nije mogao biti smješten na  Popov  toranj zbog nedostatnoga prostora. Stoga  je  smješten  u  Tehnički  muzej,  u kojem i danas djeluje.

Novi teleskop

Godine 1964. Zeiss je na jesenskom Velesajmu izložio refraktor od 5”, koji je po dimenzijama potpuno odgovarao kupoli na Popovu tornju. Karakteristike su mu 130:1950, dugofokalni, odnos 1:15. Objektiv je izrađen za vizualna promatranja. Imao je  šest okulara s povećanjima 31, 49, 78, 122, 195 i 327 puta, filtre, okularni spektroskop i kružni mikrometar te niz drugih pomoćnih uređaja. Veoma je pogodan za rad amaterskoga karaktera. Hrvatski sabor je preuzeo troškove otkupa ovoga refraktora kao izraz priznanja Zvjezdarnici za rad s mladeži prigodom 60. obljetnice Zvjezdarnice.
Prije montaže trebalo je obnoviti staru dotrajalu kupolu i izraditi novo betonsko postolje za novi refraktor, a poduzeće “Laboratoria”, preko kojeg je dalekozor kupljen, nije moglo odmah nakon zatvaranja Velesajma preuzeti instrument jer su devizna sredstva bila blokirana zbog predviđenoga poskupljenja vrijednosti dolara. Prvi problem je riješen dobrovoljnim radom astronoma-amatera, koji su napravili betonski temelj, bojali, popravljali unutarnje daščane obloge, razne uređaje, vrata, prozore, popravili i obojili cijelu Zvjezdarnicu. Teleskop je konačno sretno dopremljen na Zvjezdarnicu 11. prosinca 1965., a montaža je započela krajem 1966. godine.

Časopis ”Zemlja i svemir” (”Čovjek i svemir”) i izdavačka djelatnost Zvjezdarnice

gabro.jpg

Gabrijel Divjanović

U Divjanovićevu razdoblju pokrenuto je 1956. godine izdavanje časopisa Zemlja i svemir. Od 1956. do 1958. godine glavni urednik bio je Oliver Wittasek, a odgovorni urednik Leo Randić. Bio je časopis s malom nakladom sve dok ga 1968./69. kao glavni urednik nije preuzeo Gabrijel Divjanović i ubrzo stvorio visokotiražni znanstveno-popularni časopis. Godine 1970. promijenio mu je ime u Čovjek i svemir, sukladno njegovim razmišljanjima o humanistički angažiranom časopisu, i pod tim je imenom časopis započeo, uz svrhovitu propagandu, izuzetno uspješan pohod diljem SFR Jugoslavije, da bi 1971. godine dostigao nakladu od 70.000 primjeraka, što je za astronomski časopis bilo mnogo i u svjetskim razmjerima, a svakako je pokazalo veliko zanimanje najširih slojeva za astronomiju. Izuzetno se dobro prodavao u Srbiji, posebno u Vojvodini i Kosovu te također u Makedoniji.  Časopis je prevođen na esperanto i pod nazivom Homo kaj Kosmo (1963.-1986.), godinama je čitan u esperantskim krugovima gotovo u svim krajevima svijeta.

U razdoblju iza drugoga svjetskog rata bilo je pokušaja nastavljanja tradicije astronomskog Kalendara Bošković te je od 1950. godine, uz prekide, do 1976. godine izlazio Almanah Bošković. Prvi urednik bio je Radovan Vernić, a zatim su urednici bili Radovan Vernić i Zlatko Britvić, niz godina Leo Randić, a posljednja dva izdanja, 1974. i 1976. godine uredio je Žarko Dadić.
Godine 1973. objavljena je na Zvjezdarnici publikacija Tatjane Kren: Nikola Kopernik i njegovo djelo, tekst predavanja s proslave 500. obljetnice Kopernikova rođenja u Tehničkom muzeju u Zagrebu.
Godine 1974,. uz znanstveno-popularni časopis Čovjek i svemir, pokrenuto je  na Zvjezdarnici i glasilo Astronomsko-astronautičkog društva SR Hrvatske (AAD SR Hrvatske), Bolid, časopis za objavljivanje opažačkih i drugih  radova iz astronomije. Idejni začetnik i urednik Bolida  je Gustav Kren. Bolidom je ispunjena i praznina koja je nastala prestankom izlaženja Almanaha Bošković jer je uskoro počeo jednom godišnje izlaziti Mali astronomski godišnjak za narednu godinu te su time astronomi-amateri ponovo dobivali osnovne podatke potrebne prilikom astronomskih promatranja.
Godine 1975., u izdanju Zvjezdarnice, Gustav Kren i Tatjana Vranić – Kren tiskali su prvu zidnu kartu zvjezdanog neba u SR Hrvatskoj, koja je izdana u pet izdanja. Za njom je slijedila Karta Sunčevog sustava (Gustav Kren, Tatjana Vranić – Kren i Čedomir Igaly).
U razdoblju upravljanja Zvjezdarnicom Zlatko Britvić je pokrenuo izdavanje niza Seminarski radovi. Broj 1 u nizu bilo je izdanje: Zlatko Britvić: Optički astronomski teleskopi, 1981. godine, a potom su iste godine slijedili: Zlatko Britvić: Elongacije i faze planeta i Mjeseca, Davorin Kresonja: Astronomska vidljivost, te 1982. godine: Čedomir Igaly: Kompjutorski atlas neba i Zlatko Britvić: Sunčani satovi.
Osamdesetih godina kao posebna izdanja časopisa Bolid izlaze iz tiska knjižice: Željko Andreić: Amaterska izrada dalekozora. 1984., Goran Ivanišević: The Dictionary of Extragalactic Astronomy Terms, 1985., Gustav Kren (ur.): XIX omladinski astronomski kamp. Prvić Luka 16-26.07.1987. Zbornik predavanja, 1987., Željko Andreić: Astronomija za najmlađe, Tatjana Kren: Zapažanja astronomskih (nebeskih) pojava u poslovicama našeg naroda. Studija o poslovicama s astronomskom tematikom, 1989., Roman Brajša, Gustav Kren, Dragan Roša, Vladimir Ruždjak, Bojan Vršnak: Naša zvijezda Sunce, 1990., Goran Ivanišević: Leksikon izvangalaktičke astronomije, 1991., te Valter Martinolić: Biranje teleskopskog povećanja, 1992. Kao izvanredni dvobroj časopisa Čovjek i svemir tiskana je 1986. godine knjižica: Bojan Vršnak i drugi: Halley ’86.
Godine 1993. u izdanju Zvjezdarnice izlazi knjiga: Drago Roša: Opća astronomija, I dio te potom Pogled u svemirski ocean (ur. Zdenko Marković), spomenica povodom 90. obljetnice Zvjezdarnice u Zagrebu 1903-1993. i Drago Roša: Opća astronomija, II dio, 1995.

Uključenje u svjetsku proslavu rođenja Nikole Kopernika

plakete.jpg

Jubilarne brončane plakete

U sedamdesetoj godini djelovanja Zvjezdarnice, 1973. godine, ona se uključila u svjetsku proslavu 500-te obljetnice rođenja Nikole Kopernika. U suradnji s Tehničkim muzejem i voditeljem planetarija, Antom Radonićem, otvorena je izložba, a Tatjana Kren održala je u Tehničkom muzeju predavanje o životu i radu slavnoga poljskog astronoma. Poljsko astronomsko društvo “Nikola Kopernik” odlikovalo je za posebne zasluge u proslavi Kopernikova jubileja, medaljom Kopernika, predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) Grgu Novaka i tri suradnika zagrebačke Zvjezdarnice: dr. Žarka Dadića, Zlatka Britvića i dr. Gabrijela Divjanovića. Gustav Kren modelirao je Kopernikovu plaketu koja je poslana u Poljsku, u Kopernikov muzej, a na zanimljiv način se Koperniku odužio zagrebački 83-godišnji amater-astronom Stjepan Ivanek, konstruiravši mali ručni planetarij Kopernikov sustav.
Sedamdesetih godina su se povremeno održavale na Zvjezdarnici prigodne izložbe, kao npr. izložba posvećena hrvatskom astronomu dr. Slavku Rozgaju te ruskom astronomu Voroncov-Veljaminovu, koje je osmislio dr. Goran Ivanišević. Tih godina Zvjezdarnicu su posjetili i poznati svjetski astronomi: E.R. Mustel, M.S. Zvjerev, G.P. Kuiper i W. Zonn, što je u stručnom pogledu mnogo značilo za afirmaciju Zvjezdarnice.

Poticanje amaterske astronomije

Zvjezdarnica je već 1955. potakla osnivanje podružnice Astronomske sekcije u Samoboru, prve podružnice izvan Zagreba, a potom od 1963. do 1965. godine pomogla da u Dubrovniku i Šibeniku počnu također djelovati astronomske sekcije. Astronomsko društvo “Faust Vrančić” u Šibeniku, kontinuirano djeluje od 1965. godine kao astronomska sekcija, a nakon 18 godina rada sekcija je 1984. godine prerasla u Astronomsko društvo “Faust Vrančić” Šibenik te je najstarije astronomsko društvo izvan Zagreba. Osnivanje podružnica označilo je početak grananja astronomske aktivnosti sa Zvjezdarnice širom Hrvatske.
Godine 1971. osnovano je na Zvjezdarnici Astronomsko-astronautičko društvo SR Hrvatske (AAD SRH), kao nastavljač Astronomske sekcije, u novim okolnostima Zvjezdarnice kao samostalne ustanove, koja se odvojila od Hrvatskoga prirodoslovnog društva. AAD SRH je počelo razvijati suradnju s astronomima-amaterima na području Hrvatske, okupljati ih te stimulirati osnivanje novih astronomskih društava. Veliku važnost u ostvarivanju komunikacije imao je zvjezdarnički časopis “Čovjek i svemir”. U zajednici sa Zvjezdarnicom, Društvo je organiziralo astronomske tečajeve za učenike, za koje je uvijek vladalo veliko zanimanje te je 1971. godine zabilježen rekord od preko 700 sudionika tečaja sa zagrebačkoga područja. Zbog neadekvatnoga prostora za tako veliki broj učenika održavala su se  dva ili tri usporedna  tečaja.

Sudjelovanje na natjecanjima Pokreta “Nauku mladima”

Suradnici Zvjezdarnice, pod vodstvom dipl.inž. Zlatka Britvića, pripremali su mlade astronome-amatere, učenike osnovnih i srednjih škola, za sudjelovanje na Republičkom i Saveznom natjecanju iz astronomije Pokreta “Nauku mladima”, na kojima su godinama po rezultatima bili u samom vrhu natjecanja. Mladi suradnici Zvjezdarnice također su bili aktivni u praćenju stalnih i povremenih nebeskih fenomena: pomrčina Mjeseca i Sunca, pojavi supernovih zvijezda, repatica, prolazu Merkura ispred Sunčeve ploče i drugo, a 1971. godine započelo se organiziranjem meteorskih  ekspedicija koje su veoma zanimljive, posebice mladim astronomima-amaterima. Mnogo je pozornosti posvećeno suradnji s astronomima-amaterima iz stranih zemalja te su suradnici Zvjezdarnice sudjelovali na više međunarodnih kongresa astronoma-amatera. Posebno dobra suradnja u tom razdoblju ostvarena je s mađarskim astronomima-amaterima.
Krajem šezdesetih godina, u prizemlju zgrade u Opatičkoj 22, djelovala je i radionica, u kojoj su astronomi-amateri brusili zrcala i izrađivali dijelove za vlastite teleskope.
Suradnici Zvjezdarnice i članovi AAD SR Hrvatske sudjelovali su u stručnom radu i promatranju Sunca i ostalih nebeskih objekata na Opservatoriju Hvar Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, utemeljenoga u suradnji s Akademijom znanosti ČSSR. U okviru razmjene stručnjaka na osobnom usavršavanju, boravili su na opservatoriju Ondrejev blizu Praga.

Astronomske ekspedicije izvan SFRJ

Godine  1961. s Hvara je promatrana potpuna pomrčina Sunca, snimljene su uspjele fotografije  i objavljene u knjižici ABC Pomrčina Sunca 15. veljače 1961., autora Milana Butorca.
Godine 1966. je organizirana prva astronomska ekspedicija izvan SFR Jugoslavije, u Tursku, na promatranje prstenaste pomrčine Sunca (20.V.1966.) u Ayvalik (Turska). Deset godina nakon prve ekspedicije u Tursku, godine 1976., Stjepan Šuntić, tadašnji predsjednik AAD SRH, organizirao je, u suradnji sa Zvjezdarnicom, ekspediciju u Tursku, ponovo na promatranje prstenaste pomrčine Sunca.  Sljedeće, 1977. godine, Stjepan Šuntić je organizirao ekspediciju “Stazama Galileja” u Italiju, čiji sudionici su posjetili velike talijanske opservatorije, što je u stručnom pogledu bilo veoma korisno, posebice za mlade sudionike, koji su dobili priliku vidjeti opremljenost velikih profesionalnih zvjezdarnica. Uz astronome-amatere sudjelovali su nagrađeni povjerenici časopisa Čovjek i svemir.
Godine 1980. Zvjezdarnica i Astronomsko-astronautičko društvo SR Hrvatske organizirali su ekspediciju na pomrčinu Sunca 16.II.1980. godine u Keniju., a 1986. g. organizirana je astronomska ekspedicija za praćenje Halleyevog kometa, u Asuan (Egipat), kuda je avionom odletjela malobrojna hrvatska ekipa (Zdenko Marković, Gustav Kren i Darko Dragojević), zajedno s još dvije ekipe iz bivše Jugoslavije, sarajevske (Muhamed Muminović i Milorad Stupar) i novosadske koju je vodio Jaroslav Francisti.

Povratak Zvjezdarnice u Hrvatsko prirodoslovno društvo

Dr. Gabrijel Divjanović napustio je 1978. godine upravljanje Zvjezdarnicom, odlaskom u mirovinu, a novi direktor postao je Zlatko Britvić, dipl. inž. geodezije (1978.-1981.) koji je pokušao izmijeniti tradicijski utvrđenu koncepciju Zvjezdarnice, što je dovelo do brojnih nesuglasica i problema i konačno prinudne uprave nad Zvjezdarnicom. Odlukom Skupštine grada Zagreba, prinudni upravitelj je 1983. postao dr. Nikola Ljubešić, biolog s Instituta Ruđera Boškovića, koji je uložio mnogo truda da se krizna situacija prevlada. Od 1. srpnja 1984. godine upravu nad Zvjezdarnicom ponovo je preuzelo Hrvatsko prirodoslovno društvo.
Godine 1980. priređena je na Zvjezdarnici zanimljiva izložba dječjih radova na svemirske teme, posvećena “Godini djeteta”, pod naslovom Djeca i svemir, autorice Maja Šuveljak.
Godine 1981. zbog novoga načina financiranja društava osnovan je Savez astronomskih društava SR Hrvatske (SAD SRH), a dotadašnje AAD SRH zadržalo je taj naziv u zagrebačkim okvirima kao Astronomsko-astronautičko društvo Zagreb (AAD Zagreb). Te je godine na datum osnivanja Zvjezdarnice, 5. prosinca, prvi puta organiziran Dan Astronomije, smotra hrvatskih amatera astronoma, organiziranih u zasebna društva.

Proslava osamdeste obljetnice

Prigodom osamdesete obljetnice Zvjezdarnice postavljena je izložba o radu Zvjezdarnice od 1903. do 1983. godine uz pomoć članova Astronomsko-astronautičkog društva Zagreb, a izložbu su upotpunili svojim radovima članovi astronomskih društava iz Čakovca (Strahoninca), Rijeke, Pitomače, Pule, Šibenika, Virovitice i Višnjana. Svečanosti su prisustvovali brojni uzvanici, članovi astronomskih društava i građani. Pozdravni govor održao je dr. Nikola Ljubešić, a predavanje o proteklih osamdeset godina Zvjezdarnice, Tatjana Kren. Prigodnim riječima o radu Zvjezdarnice govorili su dr. Pavle Gregorić, dr. Gabrijel Divjanović te prof.dr. Leo Randić.

Novo vrijeme i novi uvjeti

Obnova Popova tornja

zeiss.jpg Premda je briga o Zvjezdarnici 1984. g. ponovo povjerena HPD-u, vrlo brzo je Zvjezdarnici dan autonomni status unutar Društva, što je znatno doprinijelo rješavanju problema preuređenja prostorija i djelatnosti Zvjezdarnice.
U rujnu 1984. započeli su radovi na uređenju Muzeja grada Zagreba, u sklopu kojih je počelo i uređenje Popova tornja. Građevinski radovi otežavali su promatranja te održavanje predavanja i promatranja za građanstvo. U vrlo teškim uvjetima, sa skelama i otežanim pristupom do terase, na Zvjezdarnici su ipak brojni Zagrepčani, još krajem 1985. pa do travnja 1986., promatrali Halleyev komet, da bi od travnja 1986.  bio u potpunosti nemoguć pristup do zvjezdarničke terase.
U cijelom tom razdoblju Muzej grada Zagreba i neki drugi krugovi, vodili su nerazumljivu i nelogičnu borbu za uklanjanje Zvjezdarnice s Popova tornja, ne poštujući njezinu kulturno-povijesnu vrijednost za hrvatsku kulturu i znanost. Međutim, Skupština grada Zagreba te SIZ znanosti Republike Hrvatske, dotacijom su omogućili uređenje zvjezdarničke terase te novih prostorija u potkrovlju zdanja u Opatičkoj ulici 22 te je, zahvaljujući početku preuređenja Gornjega grada, Zvjezdarnica napokon dobila suvremeno preuređen prostor, novu kupolu i nužnu opremu.

Zagrebačka Zvjezdarnica u Republici Hrvatskoj

Godinu 1990. i višestranačke izbore Zvjezdarnica je dočekala zatvorena za građanstvo, u građevinskim radovima, s demontiranim teleskopom, ali je nastavila radom na popularizaciji astronomije, kako preko svojih časopisa Čovjek i svemir i Bolid, tako i stalnim kontaktima sa zainteresiranim građanima i predavanjima školskim grupama, a članovi AAD Zagreb u više su navrata u Zagrebu, prenosivim teleskopima, organizirali promatranja neba za građanstvo.
Godine 1992. na obnovljenu terasu postavljena je nova kupola, u koju je, zbog nedostatka sredstava, vraćen stari Zeissov refraktor.
Od 1984. do 1993. Zvjezdarnicom je formalno upravljalo Hrvatsko prirodoslovno društvo, bez istaknute osobe ravnatelja. Godine 1993. voditeljem Zvjezdarnice postao je mr.sc. Dragan Roša, djelatnik Zvjezdarnice od 1986. godine, što se vidljivo odrazilo u slobodnijem djelovanju Zvjezdarnice i okretanju novim projektima, sukladno vremenu u kojem živimo.
Devedeset godina Zvjezdarnice proslavljeno je na Zvjezdarnici Danima hrvatske astronomije 1993. s brojnim događanjima. Održan je i tradicijski prigodni susret generacija, s brojnim sudionicima.
Godine koje su slijedile bile su u znaku pripreme za obilježavanje stote obljetnice, s naglaskom na tekovinama informacijske ere u kojoj živimo.